Broj koji hoda: kako pirotski mediji izveštavaju o migrantima i izbeglicama – i šta pri tome izostavljaju
20. mart 2026.
Lokalni portali u Pirotu i okolini dobro prate policijske akcije i zvanične izjave, ali iza svakog statističkog podatka stoje živi ljudi čije priče ostaju neispričane. Analiza tri vesti sa portala Pirotske vesti otkriva sistemski problem izveštavanja o migrantima i izbeglicama.
Bila je to vest kao i mnoge druge: vozač je kod Babušnice sleteo s puta vozeći deset migranata, a potom pobegao s lica mesta. Tekst na portalu Pirotske vesti završava se tačno tu. Nema informacija o tome ko su ti ljudi, nema podataka o njihovim povredama, niti šta se sa njima desilo nakon nesreće. Vest je zatvorena pre nego što je otvorena.
Taj kratki tekst, objavljen bez datuma i bez konteksta, savršena je ilustracija načina na koji srpski mediji, lokalni i nacionalni, najčešće izveštavaju o migracijama. Policija radi svoj posao. Novinari i novinarke beleže taj posao. A ljudi o kojima je reč nestaju iz priče još pre nego što su u njoj i nastupili.
Novembra prošle godine, ovaj pirotski portal izveštavao je o hapšenju dvojice krijumčara iz Velike Plane koji su u dva kombija prevozili 48 migranata prema Dimitrovgradu. Tekst je bio detaljan i precizan: inicijali osumnjičenih, godišta, mesta porekla, kojim je automobilom ko upravljao, koliko je putnika bilo u svakom vozilu i podatak da je pri pretresu pronađen startni pištolj s dvadeset metaka.
To je, u osnovi, dobro novinarstvo. Javnost ima pravo da zna kako funkcionišu kriminalne mreže koje zarađuju na teškim položajima ranjivih ljudi.
Ali u istom tekstu, ovi ljudi opisani su samo kao „48 iregularnih migranata iz Avganistana.“ Ko su oni? Koliko imaju godina? Ima li maloletnika bez pratnje? Ima li trudnih žena, bolesnih, povređenih? Da li su ikome rekli zašto su napustili Avganistan?
Nijedno od tih pitanja nije postavljeno.
Ministar dolazi, brojevi padaju, pitanja izostaju
Januara 2026. ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić obišao je pirotsku policijsku upravu i ocenio da je stanje bezbednosti u tom gradu stabilno. Medijima je saopštio da je broj ilegalnih migracija u prethodnoj godini pao za pedeset posto.
Vest je prenesena onako kako je izgovorena. Ipak, mogla su se postaviti makar neka od sledećih pitanja: Da li je pad od pedeset posto rezultat manjeg broja prolazaka kroz Srbiju ili promene rute, jer migranti i migrantkinje sada idu kroz drugu zemlju? Da li se manje migracija registruje jer je slabija kontrola granica ili zaista manje pokušaja ulaska? Šta se dešava s osobama koje su bile žrtve krijumčarenja, u kojim uslovima borave u prihvatnim centrima, koliko dugo, uz kakvu pravnu pomoć?
Pirotske vesti prenele su samo saopštenje MUP-a kao vest, a redakcija nije postavila nijedno od ovih pitanja. Ili ako i jeste, odgovor nije završio u tekstu.
Reči koje stvaraju slike
Jezik novinarskog izveštavanja o migracijama nije neutralan, mada se često tako predstavlja. Termin „ilegalne migracije“, koji je Dačić koristio i koji se sreće u velikom broju srpskih medija, često i kao „ilegalni migranti“, nosi specifičnu težinu: sugeriše da osoba sama po sebi predstavlja prekršaj, ne da je koristila nedozvoljeni kanal ulaska, već da je ona sama ilegalna.
Preciznije bi bilo govoriti o „iregularnoj migraciji“, terminu koji opisuje način prelaska granice, a ne karakter osobe. Još preciznije: razlikovati migrante i migrantkinje od izbeglica. Čovek koji je napustio Avganistan od kada su talibani 2021. ponovo preuzeli vlast, pogotovo žena kojoj je zabranjeno obrazovanje i rad, nije u istoj kategoriji kao ekonomski migrant ili migrantkinja koja traži bolji standard. Migranti i migrantkinje su ljudi koji napuštaju svoju zemlju u potrazi za boljim životom i novim prilikama, dok su izbeglice oni koji su primorani da pobegnu iz svoje domovine kako bi spasili život od rata, progona ili nasilja. U međunarodnom pravu to su različite kategorije ljudi, sa različitim pravima i obavezama država prema njima. Medijsko izveštavanje koje ih meša u jedno ne greši samo stilski, već greši pravno i etički.
U sve tri analizirane vesti, migranti su gramatički pasivni: policija ih „otkriva“, „zaustavlja“, „pronalazi“. Oni sami nikada ne govore, ne deluju, ne postoje kao subjekti. U jeziku koji koriste mediji, ovi ljudi se dehumanizuju, kao da ih samo treba pronaći i registrovati.
Mit o homogenoj pretnji
Komentari ispod ovih vesti su uglavnom predvidivi: pozivi na proterivanje, neodređene optužbe za nasilje bez ijednog konkretnog navoda, poneki glas koji izražava empatiju, i biva napadnut kao naivan.
Taj obrazac nije slučajan. Nastaje kada izveštavanje godinama tretira heterogenu grupu (izbeglice iz ratnih zona, ekonomske migrante i migrantkinje, maloletne bez pratnje, žrtve trgovine ljudima) kao jednoobraznu masu sa zajedničkim karakteristikama. Čitaoci i čitateljke popunjavaju praznine onim što već znaju ili misle da znaju.
Ironija vesti o 48 Avganistanaca leži upravo u tome: krijumčari koji su ih vozili bili su Srbi iz Velike Plane. Kriminalna mreža koja profitira od migracija je lokalna. Taj detalj može lako proći nezapaženo kada je narativ usmeren na izbeglice kao problem, a ne na strukture koje ih eksploatišu.
Resursi, pristup, poverenje i ipak odgovornost
Pravedno je napomenuti da lokalni mediji rade u teškim uslovima: mali broj novinara i novinarki pokriva mnogo tema, rokovi su kratki, budžeti su oskudni. Doći do migranta i izbeglica koje se često kriju od javnosti i institucija, koji ne govore srpski, koji ne žele da budu prepoznati, to nije jednostavan zadatak. Ovi ljudi su u pokretu, sa razlogom nastoje da ostanu nevidljivi, i imaju sve razloge da ne veruju nepoznatim novinarima i novinarkama.
Ali to ne oslobađa od odgovornosti za ono što jeste dostupno. Organizacije koje rade sa migrantima i izbeglicama postoje u Srbiji i mogu biti sagovornici. Lokalni stanovnici koji su u kontaktu s ovim ljudima mogu govoriti. Advokati i advokatice koje ih zastupaju u azilnim postupcima mogu govoriti. Ni u jednoj od tri analizirane vesti nema njihovih izjava.
Izveštavanje o migracijama, kao i o svakoj drugoj temi koja se tiče marginalizovanih i ranjivih grupa, zahteva ulaganje u izgradnju poverenja, dugoročno, strpljivo, etički promišljeno. To nije lako. Upravo tu se pravi jasna razlika između pukog prenošenja informacija i istinskog novinarstva.
Granična kontrola je legitimna funkcija svake države. Hvatanje krijumčara je legitiman posao policije i javni interes. Pitanje nije da li policija treba da radi, naravno da treba. Pitanje je sasvim drugo: da li mediji rade svoj posao kada o tome izveštavaju.
Odgovor, u ovim slučajevima, glasi: delimično. Institucionalnu stranu pokrivaju uredno. Sve ostalo, kontekst, uzroci i sudbine, uglavnom su izostavljeni.
Iza svakog broja koji pada za pedeset posto, iza svakog kombija koji sleće s puta, stoji neko ko je prešao planine i platio hiljade evra da bi stigao do ovde. Neko čije ime niko nije tražio, sa pričom koja nikada nije ispričana.
Autorka: Sara Miljković
Rad Instituta za medije i različitosti – Zapadni Balkan podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Civilno društvo za unapređenje pristupanja Srbije EU – Europe ASAP“.