„MI“ I „ ONI“: Život u multietničkoj zajednici Bujanovac

„MI“ I „ ONI“: Život u multietničkoj zajednici Bujanovac

31. avgusta 2021.

„Jel to beše na Kosovu?” , „Kako živite sa Albancima, jel vas tuku?”, ovo su neka od najčešćih pitanja koja dobijem kada kažem odakle sam. Bujanovac – gradić na jugu Srbije, neki bi rekli i varošica, ali nije. U Bujanovcu se živi na isti način kao i u bilo kom drugom gradu ili zemlji, odrasli idu na posao, deca se bezbrižno igraju po parkovima, idu u školu.Ali postoji jedna začkoljica u vezi sa mojim gradom. Kao što verovatno većina zna (a možda i ne), Bujanovac je multietnička sredina, gde zajedno žive Srbi, Albanci i Romi.  Mala sredina kao što je Bujanovac ima svoje prednosti, ali i mane i to je jedan od razloga zašto mladi, konkretno mladi iz Bujanovca, traže sebe i svoju budućnost na nekom drugom mestu.

Zbog nerazrešenog pitanja Kosova i blizine Bujanovca sa Kosovom mogu se osetiti tenzije ka mom gradu. Sve posledice odnosa i dijaloga koji se vode na dva fronta – Beograd i Priština, nažalost se ogledaju ovde.  Upravo zbog te blizine sa Kosovom, nastaje glavni problem svih meštana. Problem se ogleda u nedostatku novca i prihoda, jer ovde nema investicija, ni fabrika,, kao da državni vrh ne haje mnogo za život nas Bujanovčana. A trebao bi. Ako ne zbog nečeg drugog, onda bar zbog nas mladih.
Tu su i mediji koji ne izveštavaju etički o nacionalnim manjinama i samo prave još veću pompu nego što jeste. Kad izveštavaju o Albancima na jugu Srbije i na Kosovu, rade to na loš način sa dosta subjektivnih osećanja i predrasuda prema Albancima, jer ni oni, verovatno, nikada nisu imali prilike da upoznaju nekog, a kamo li da se druže sa njima. Takvi “novinari” ni ne znaju da kad napišu takav tekst, da se tenizija iz teksta personifikuje i na nas, obične ljude kojima Albanci nisu misaona imenica, kojima su isti zapravo prve komšije, kućni prijatelji. Tako se stvara loša slika o našem suživotu, a ovaj problem direktno je povezan i sa još nekoliko problema, među kojima  je svakako i odlazak mladih.

Mladi ne žele da žive u sredini u kojoj ne vide budućnost, ma koliko ih srce i duša vežu za rodni grad. Nas mlade, sredina kakva je Bujanovac, guši. Mentalitet ljudi u gradu u neku ruku ne ide u korak sa vremenom i mladi ne mogu slobodno da misle o mnogim bitnim stvarima, jer im se nameće mišljenje. A ako pak misliš drugačije od ostalih, imaš drugačiji pogled na svet, okarakterisan si kao čudak. Sve što je za tebe normalno, za njih je čudno, a ovo sam shvatio tek kad sam došao u Beograd. Imao sam priliku da upoznam mnogo mladih ljudi čiji stavovi su slični mojim, koji otvoreno gledaju na svet, gde nema razlika i predrasuda.  

Bujanovac ima osnovnu i srednju školu u koju idu samo Albanci i osnovnu i srednju gde se školuju Srbi i Romi, i to je oduvek bilo tako. Još jedan problem u Bujanovcu je to što se kafići dele na albanske i sprske, a to je posebno problem, na primer,  za mlade Bujanovčanke srpske nacionalnosti. One koje sa društom izlaze u tzv. “albanske kafiće” okarakterisane su kao nemoralne, jer su zaboga viđene u određenom kafiću. To  su upravo ti okovi društva iz kojih mladi žele da izađu.

Kad nekome kažem odakle sam, nailazio sam na svakakve odgovore, od toga da ne znaju gde je Bujanovac, preko toga kako živim sa Albancima, da li imam probleme sa njima, pa sve do pitanja da li se Bujanovac nalazi na Kosovu.  Mene ta pitanja zabavljaju, jer znam da se zapravo u njima ogledaju svi ovi problemi koje sam naveo. Moj život kao dvadesetogodišnjeg studenta se ne razlikuje mnogo od života nekog vršnjaka iz recimo Šumadije ili Vojdvodine, samo zato što sam odatle odakle sam. Život u multietničkoj sredini nije nužno onakav kakvim ga čine mediji, političari i ostali građani naše zemlje, može biti i onakav kakvog ga živimo „mi“ – pun međusobnog razumevanja, tolerancije i prijateljstva.

Autor: Borivoje Lazić
Fotografija: Aleksandar Tasic /Shutterstock

Sharing is caring!