„Moram da poslužim kao uzor i to znači da ne mogu da podbacim“ – podkast sa Selmom Selman

„Moram da poslužim kao uzor i to znači da ne mogu da podbacim“ – podkast sa Selmom Selman

8. aprila 2021.

Selma Selman je umetnica iz Bosne i Hercegovine. U svoja umetnička dela uključuje svoju kreativnost, ali i aspekte svog identiteta. Kao deo romske porodice koja zarađuje za život od sakupljanja i prodaje gvožđa, Selma u svojoj umetnosti koristi gvožđe i materijale za višestruku upotrebu. Kako bi dovela u pitanje rad i kapitalizam u romskim sredinama i šire, u performansu „Mercedes Matrix“ sa svojom porodicom, pred publikom, rastavlja Mercedes.

Porodica Selman napisala je „Selma Selman je Tito“ – misleći na jugoslovenskog lidera Josipa Broza Tita – na svom porodičnom kombiju kako bi ukazala na duh solidarnosti i snagu koju ona donosi u njihovo selo. Selma je vlasnica Selma Selman studija u Bosni i Hercegovini i kroz svoju fondaciju pomaže mladim Romkinjama da steknu neophodno obrazovanje.

Selman kaže da je kao Romkinja često bila meta govora mržnje. Njen pristup u borbi protiv mržnje je ignorisanje te mržnje do tačke kada hejteri postanu svesni svoje nesreće.

Poslušajte ceo podkast sa Selmom Selman (na engleskom) ovde.

Pandemija je promenila svet. Marginalizovane zajednice se ignorišu. Neka deca ne mogu da prate nastavu jer nemaju računare. Nedavno ste otvorili svoj studio i svojim poslednjim projektom „Get the Hack to School“ mnogo ste učinili za lokalnu zajednicu. Možete li nam reći malo više o svom projektu?

Razmišljanje o pandemiji nagoni me na razmišljanje o situaciji i položaju Roma, pre pandemije i sada. Stvarnost je takva da su Romi uvek bili u nevolji, čak i pre pandemije, ali je sada samo još gore. Nikada nije bilo dobre situacije u kojoj bi Romi mogli normalno da žive, a sa pandemijom je to mnogo gore.

S tim u vezi, shvatila sam da moram da uradim, stvorim nešto; kulturnu instituciju u svom selu, jer tako nešto tamo ne postoji. Shvatila sam da ću otvoriti i sagraditi svoj studio kao mesto gde svi, ne samo Romi, mogu da dođu, pozajme knjigu, pozajme laptop i zatraže potrebne informacije. Ovo je mesto koje služi za obrazovanje i emancipaciju.

Moj projekat „Get the Hack to School“ započeo je 2017. godine i prvo je finansirao devojčice punim stipendijama. Razlog zašto ciljam devojčice je taj što želim da sve devojčice iz mog sela završe osnovnu školu. Mislim da je to osnovno ljudsko pravo za svako dete i za romske devojčice. Ova fondacija nije ograničena samo na romske devojčice. Dodeljujem stipendije i dečacima. Od 2017. do 2020. godine delili smo i školske ručkove, ali smo zbog pandemije to morali da zaustavimo, jer nije bilo bezbedno.

Mogu da kažemo da smo za sada, uz ovu malu pomoć, dosta napredovali. (…) Na primer, imamo jednu devojčicu koja je upisala Pravni fakultet, jedna devojčica studira Umetničku školu, dva dečaka idu u srednju i sva ostala deca su u osnovnoj školi.

Koliko god mi je lepo da ovo radim, istovremeno je i mnogo teško. Moram da poslužim kao uzor. Biti uzor znači da ne možete podbaciti i pretrpeti neuspeh.

U jednom intervjuu za makedonski feministički festival „Prvo pa Zensko“ rekli ste da su Romi vodeći socijalni, ekološki i tehnološki futuristi planete. Romi recikliraju već dugi niz godina i od toga zarađuju za život, dok je zapad tek pre nekoliko godina postao svestan koristi recikliranja plastike. Kako prevazići narative na Balkanu u kojima su Romi samo sakupljači plastike zbog sopstvenog opstanka – često ljudi ne vide veliki ekološki doprinos koji Romi ostvaruju ovim poslom?

Mnogo godina ljudi koji su sakupljali gvožđe, staro gvožđe ili plastiku doživljavani su kao ljudi koji rade potcenjeni rad. Pre 100 godina nije bilo zanimljivo sakupljati ove stvari, jer ljudi nisu toliko razmišljali o ekologiji. Smešna i istovremeno lepa stvar je ta što Romi nisu bili nesvesni da pomažu sebi, ali i svetu.

Za mnoge balkanske zemlje pravilo „tišine iz mržnje“ u medijima odnosi se na veliki broj zajednica, uključujući i romsku. U ovom slučaju, mržnja se ne izražava kroz diskurs ili izveštavanje, već kroz ignorisanje i ćutanje. O kojim problemima koji se tiču romske zajednice na Balkanu mediji ćute?

Mediji imaju veliku ulogu. Svi mediji, ali posebno društveni. Oni zaista moraju biti svesni onoga što rade. Znam to iz ličnog iskustva. Dobijam mnogo mržnje od belaca. Prisutna sam na svim društvenim mrežama i u svim medijima u Bosni i Hercegovini. Ljudi vole da rade intervjue sa mnom. Koristim medije i intervjue kako bih im rekla nešto pametno. Dajem intervjue portalima koje čitaju hejteri, ali i portalima koje čitaju obrazovani ljudi. Od ljudi koji čitaju te, rekla bih, „jeftine“ portale i časopise, dobijaš puno mržnje. (…) U jednom od mojih intervjua dobila sam 300 hejt komentara. Mržnja je uvek postojala i stereotipi su zasnovani na bilo čemu. Da biste se borili protiv toga, samo im pokažite koliko uspešni možete da budete i ne reagujete na njihovu glupost.

Šta biste poručili mladima na Balkanu?

Možda mogu da kažem nešto iz svog iskustva, ono što sam naučila iz putovanja, rada, izazova, života u neprivilegovanim uslovima i postizanja vidljivosti. Jedino što mi je pomoglo da se izgradim je to što nikada sebe nisam doživljavala (kao) drugačiju, kako su me ljudi zvali. Uvek sam (sebe) doživljavala normalnom i jednakom drugima.

Svi mi koji smo rođeni u neprivilegovanom položaju, svi smo prošli kroz slična iskustva diskriminacije. Činjenica je da ovi oblici diskriminacije postoje i danas.

Jedini način da se borite protiv hejtera je da se ne sažaljevate i da im ne pokazujete koliko ste ranjivi. To je ujedno i najteže. Kako da ostanete mirni kada vas neko maltretira? U osnovnoj školi nisam imala puno prijatelja. Iako sam bela, u školi su me i dalje doživljavali kao prljavu i crnu. Tada sam shvatila da su ljudi počeli da me doživljavaju kao „normalnu“ kada dobijam najbolje ocene. To je bila moja strategija.

Podkast je deo projekata Reporting Diversity Network 2.0, a napravljen je u saradnji sa umetnikom iz Makedonije Goran Kostovski- Indog.

Fotografija: Selma Selman Instagram Profil

Sharing is caring!