Ona da rađa, on da brani – medijski narativ o ženama
24. avgusta 2021.
Nedavno je ministar za brigu o porodici, Ratko Dmitrović, okrivio žene za lošu demografsku sliku u Srbiji u jutarnjem programu na TV Prva. Ministar je zaključio i da su “žene doživele potpunu slobodu. Da bude akademik, najbolji matematičar, ekonomista, da se ostvari na svakom polju. Šta mi toj ženi, mi muškarci, mi društvo, država, treba da damo da bi ona donela odluku da rodi treće dete”. Pored patrijarhalnih implikacija da su žene dužne da rađaju i samim tim krive što ne rađaju ili ne rađaju dovoljno, Dmitrović izgleda nije upoznat sa stanjem ženskih prava u Srbiji, kao ni svestan činjenice da ženama ništa nije dato već da su prava koja sada imaju rezultat ženske borbe koja na ovim prostorima traje preko sto godina.
Kada se suočio sa kritikom zbog ovakvog stava Dmitrović je prvo porekao svoju izjavu, a zatim ponovo zaključio da su krive – žene. „Imamo žena koje kažu – ‘Jednostavno me ne zanima, neću da rodim’. I niko ne sme da joj kaže nešto, da joj zameri. Ovo što su me napali, ja sam malo proveravao, tu uglavnom ima žena sa jednim detetom, ili one koje nemaju nijedno.„
Ovo nije prva u redu seksističkih izjava ministra Dmitrovića, a ni prva takva poruka koja dolazi od donosioca odluka. Pre tri godine ministar je izjavio i da “među feministkinjama i borkinjama za ljudska prava nema lepih žena”. Ovo je pravi primer toga da se žene najčešće diskredituju uvredama na njihov fizički izgled.
Predsednik Aleksandar Vučić takođe je imao ideju za rešavanje pitanja nataliteta 2018. godine rekavši da „kada govorimo o abortusima, pa neka se ljute sve organizacije za prava žena i druge, mora da se ispoštuje procedura. Između ostalog, da pokažete majci ultrazvuk s otkucajima srca njene bebe, pa neka se odluči. Onda još jedan razgovor pre odluke… Jednostavno, hoćemo da ljudi razumeju koliko su deca potrebna našoj Srbiji.“
Ovakve izjave su veoma opasne, pogotovo kada dolaze od ljudi koji imaju moć da odlučuju o našim životima. Javni prostor preplavljen je stereotipima o ženama koji potiču iz patrijarhalnih normi duboko ukorenjenih u našem društvu. Poruke koje dolaze iz medija kasnije se prelivaju na društvene mreže, a zatim i u “realan svet” gde ih građani i građanke kao korisnici medija iznova upijaju što stvara začarani krug i omogućava jačanje sistema ugnjetavanja žena.
Tako gotovo svaki put kada se spomene ova tema u najpopularnijim medijima, na društvenim mrežama ponovo ispliva kampanja “on da brani, ona da rađa” koja periodično kruži internetom prethodnih 10 godina.
Mediji u Srbiji ne problematizuju rodnu neravnopravnost, retko dovode u pitanje rodne stereotipe, a rodna diskriminacija gotovo nikada nije glavna tema vesti. Izuzetke ove prakse čine isključivo pojedine novinarke i novinari, koji koriste prostor u svojim (uglavnom manjim) medijima da ukažu na položaj žena u našem društvu.
Žene se kao sagovornice ili subjekti izveštavanja u srpskim medijima pojavljuju samo u 19% slučajeva, prema istraživanju Global Media Monitoring Project za 2020. godinu. Pored toga što one čine polovinu društva, a u medijima su zastupljene četiri puta manje od muškaraca, zabrinjava i činjenica da je ova brojka ispod evropskog (28%) i svetskog (25%) standarda, kao i da se smanjuje u odnosu na 2015. godinu kada su žene bile prisutne u 22% medijskih izveštavanja u Srbiji.
U samo petini medijskog prostora koji pripada ženama o njima se najčešće govori ili kao o žrtvama nasilja ili kao o javnim ličnostima iz oblasti pop kulture i zabave gde se uglavnom predstavljaju kao lep prizor za videti, komentariše se njihov izgled i slike sa društvenih mreža uz česte seksističke komentare.
Možda najbolja ilustracija ovoga je emisija Ognjena Amidžića “Amidži šou” na TV Pink, gde gotovo svake nedelje preko milion gledalaca ima priliku da posmatra kako kroz igrice i razgovor voditelj zajedno sa muškim gostima objektivizuje i ponižava gošće u emisiji.
Kao ekspertkinje i relevantne sagovornice žene se u medijima pojavljuju veoma retko. Ovakva slika žena u medijima podržava rodne uloge u kojima su žene nekompetentne da ponude svoje stručno znanje o pitanjima od javnog interesa.
Kada se izveštava o nasilju nad ženama to se uglavnom radi kroz senzacionalističke naslove koji produbljuju stereotipe i umesto da stvaraju siguran prostor za razgovor o rodno zasnovanom nasilju u Srbiji, uglavnom celu situaciju čine još gorom za žrtve. O ovome govore i podaci istraživanja grupe “Novinarke protiv nasilja prema ženama” iz 2019. godine da je čak 70% medijskih objava o nasilju prema ženama imalo neke elemente neetičkog izveštavanja, dok je gotovo polovina sadržala senzacionalističke ili stereotipne izraze.
Zanimljiva je i činjenica da zastupljenost u medijima kod žena opada sa starošću, dok kod muškaraca raste. Ovo je još jedan od pokazatelja objektifikacije žena u medijima. Prema ovogodišnjem istraživanju GMMP, u štampanim medijima najzastupljeniji su muškarci stariji od 50 godina. Žene su u medijima najvidljivije od 35. do 50. godine, dok su muškarci na vrhuncu vidljivosti od 50. do 65. godine života i pažnju medija zadržavaju sve dok ne navrše 80 godina. Žene iznad 50 godina gotovo su nevidljivije u medijima.
Ovakva medijska slika zaista nije iznenađujuća kada uzmemo u obzir položaj žena u našem društvu, ali i globalno. Žene su tu da budu lepe (naravno samo dok su mlade), kao i da povremeno trpe uvrede i ponižavanje od strane muškaraca i kada su u ulozi novinarke i kada su u ulozi sagovornice. Muškarci, a pogotovo stariji muškarci, su tu da iznesu svoje mišljenje, budu pametni, iskusni i mudri.
Iako stereotipi, rodne uloge i diskriminacija žena u medije dolaze iz patrijarhalnog društva, mediji isto tako imaju ključnu ulogu u formiranju društvenih narativa i veliki uticaj pogotovo na decu i mlade. Upravo zbog toga je veoma bitno ukazivati na seksizam u javnom prostoru kako bi gradili bolju sliku o ženama u medijima i samim tim stvarali aktivne građanke i građane koji će se zalagati za jednaka prava žena.
Autorka: Anja Anđušić
Fotografija: Khakimullin Aleksandr / Shutterstock