Skrnavljenje jedne borbe: Šta nam govori vandalizam nad antifašističkim spomenicima?
28. april 2026.
Tokom vikenda 11. i 12. aprila, u spomen-parku Čačalica u Požarevcu oskrnavljeni su spomenici posvećeni borcima Crvene armije u Drugom svetskom ratu. Na njima su ispisani natpisi poput „Milan Nedić“, „Smrt komuni“, „Nacija, a ne partija“, „Zboraška omladina“, „Srbija Srbima“ i „Slava Hristu“.
Ovaj slučaj u Požarevcu, međutim, nije usamljen. Skrnavljenje i zapostavljanje antifašističkih spomenika širom zemlje ponavlja se godinama unazad. Takvi incidenti ne predstavljaju samo čin vandalizma, već otvaraju pitanje odnosa prema prošlosti, antifašističkoj borbi i vrednostima na kojima je ona počivala.
„Danas se koriste i Jasenovac i Blajburg, i Draža Mihajlović i Tito da bi se poslale političke poruke, a to je nedopustivo i opasno, jer se gubi granica fašizma i antifašizma, dobra i zla“, izjavila je istoričarka Dubravka Stojanović kada je govorila o ovoj temi za Deutsche Welle na srpskom.
Kako smo uopšte došli do toga da se u javnom prostoru relativizuju istorijske činjenice i izjednačavaju ideologije koje su u svojoj suštini bile suprotstavljene?
U cilju da približimo ovu temu, pričali smo sa Ljiljanom Todorović iz Požarevca koja je jedna od autorki knjige „Moja baka partizanka“ i Markom Milosavljevićem iz Inicijative mladih za ljudska prava.
Todorović govori o tome kako se promenio odnos lokalne zajednice prema spomen-parku Čačalica. Kako navodi, prostor koji je nekada imao jasno istorijsko i simboličko značenje, danas je mnogima „samo mesto za rekreaciju“.
„Kada je reč o Čačalici, spomen-parku koji je bio mesto stradanja i simbol otpora okupatoru, on je danas u svesti mnogih sugrađana sveden tek na zelenu površinu i mesto za rekreaciju. Zato svako njegovo skrnavljenje vidim kao posledicu dugogodišnjeg zanemarivanja kulture pamćenja i odsustva jasnog društvenog stava da je antifašističko nasleđe civilizacijska vrednost koju treba čuvati, negovati i prenositi dalje“, rekla je Todorović.
Na ovaj lokalni kontekst nadovezuje se i širi društveni odnos prema antifašističkom nasleđu.
„Institucije u Srbiji zatiru i brišu sećanje na antifašizam i antifašiste decenijama unazad. U poslednjoj deceniji ova vrsta organizovanog brisanja dobila je
kompradorsko naličje uz pojačano predstavljanje kolaboracionista iz Drugog svetskog rata kao antifašista“, navodi Milosavljević.
Milosavljević ističe kako ovakva vrsta skrnavljenja često prođe nekažnjeno ili kako u javnosti potpuno pogrešni ljudi budu optuženi, te se nikada ne sazna ko je počinio vandalizam.
„Primetno je kontinuirano skrnavljenje antifašističkih spomenika koje ostaje nekažnjeno, kao što je to početkom ove godine bilo u okolini Priboja, ali i u Beogradu, gde je više spomenika bilo meta nepoznatih nasilnika – a za šta je lažno optužena Inicijativa mladih za ljudska prava“, rekao je Milosavljević.
Može se uočiti i promena u medijskom prostoru kada je reč o temi antifašizma. Dok je ranije ova tema bila sastavni deo dominantnog istorijskog narativa i često prisutna u javnom diskursu, danas je njena vidljivost značajno smanjena, a u pojedinim slučajevima se i reinterpretira kroz različite revizionističke pristupe.
Istovremeno, granice koje su u istorijskoj nauci i javnom sećanju dugo bile jasno postavljene između antifašističkog otpora i kolaboracionističkih pokreta danas se sve češće relativizuju, što dovodi do toga da postaju predmet osporavanja i ponovnog preispitivanja.
„Uništavanje antifašističkih spomenika nije samo čin vandalizma nad materijalnim nasleđem, već pokazatelj odnosa društva prema sopstvenoj istoriji. U našem društvu je, kao posledica istorijskog revizionizma, oslabljena svest o tome šta ta mesta predstavljaju: sećanje na ljude koji su stradali, na otpor okupaciji i na generaciju koja je podnela ogromnu žrtvu. U mnogim sredinama antifašističko nasleđe je godinama potiskivano, prećutkivano ili svedeno na ideološke rasprave, umesto da bude deo osnovne kulture sećanja“, objašnjava Todorović.
Iako se može reći da je skrnavljenje i zapostavljanje antifašističkih spomenika primetno i u drugim državama, moramo napomenuti da postoje i drugačiji primeri – države koje se trude da sačuvaju sećanje na antifašističko nasleđe. Jedan od skorijih primera je postupanje vlade Španije u vezi sa grobnicom Maksa Luburića, ustaškog oficira i zapovednika sistema koncentracionih logora, među kojima je i Jasenovac. Vlada Španije je hitno naredila uklanjanje ustaških simbola sa njegovog groba, a odluka je doneta na osnovu Zakona o demokratskom pamćenju. Luburićeva grobnica je uvrštena u Katalog simbola i elemenata suprotnih demokratskom sećanju, te Španija nastoji ukloniti sve simbole koji bi potencijalno „veličali“ njegovu ulogu.
Ne možemo, a da ne pomenemo i žene koje su imale aktivnu ulogu u partizanskom pokretu gde su doprinosile ne samo borbom, već i mnogim drugim ulogama. Uprkos tome, njihov doprinos je dugo bio nedovoljno vidljiv u javnom sećanju i istorijskim narativima, koji su često naglašavali mušku perspektivu rata.
„Posebno mi je važno pitanje ženskog nasleđa u antifašističkoj borbi. Žene su bile partizanke, kurirke, bolničarke, organizatorke otpora i političke radnice. Zato je važno vraćati u javnost priče o ženama koje su učestvovale u borbi za slobodu, a ostale nedovoljno vidljive u zvaničnim narativima“, navodi Todorovićeva.
Spomenici iz tog perioda, koji su nekada predstavljali simbol kolektivnog identiteta i otpora, danas su u velikoj meri zapostavljeni ili prepušteni propadanju, što dodatno ukazuje na promene u načinu na koji društvo pristupa sopstvenoj prošlosti. Događaj u Požarevcu, kao i brojne slične slučajeve poslednjih godina, treba posmatrati u širem kontekstu, a ne samo kao čin fizičkog vandalizma. Oni ukazuju na to kakve vrednosti društvo neguje, ali i naš odnos prema obrazovanju, kulturi sećanja i razumevanju istorijskih procesa.
U tom smislu, pitanje očuvanja antifašističkog nasleđa postaje jednako važno kao i sama borba protiv istorijskog zaborava. Društvo u kojem je očuvanje sećanja na one koji su stradali u borbi protiv fašizma zapostavljeno, rizikuje da izgubi jasne istorijske i etičke orijentire.
Autorka: Marija Tošić
Rad Instituta za medije i različitosti – Zapadni Balkan podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Civilno društvo za unapređenje pristupanja Srbije EU – Europe ASAP“.