Vršnjačko nasilje i njegovi koreni – kako društvo može izaći iz začaranog kruga zlostavljanja

Vršnjačko nasilje i njegovi koreni – kako društvo može izaći iz začaranog kruga zlostavljanja

29. decembra 2021.

„Ciklus nasilja kroz koji sam prošao počeo je u vrtiću i trajao je 12 dugih godina,“ rekao je dvadesetčetvorogodišnji Andrija Arsić o svom iskustvu tokom školovanja. „U osnovnoj školi doživeo sam nekoliko verbalnih napada od strane jednog dečaka sa kojim sam bio u razredu. Uglavnom se završavalo sa sitnim čarkama dok me jednog dana nije gurnuo niz stepenice s leđa.“

Ovo maltretiranje, iz kog je Andrija srećom izašao nepovređen, moglo je da bude opasno po život. Momak koji ga je uznemiravao, međutim, prošao je potpuno nekažnjeno, a uskoro su ga zamenili i drugi napadači. „U periodu od moje pete do šesnaeste godine, neko nasilje se dešavalo konstantno,“ objasnio je mladić. „Ali ne isti tip. Smenjivalo se jer je dolazilo od različitih ljudi.“

Posle brojnih apela roditelja da se nešto preduzme, nakon što je u srednjoj školi u njegovo ime neko napravio lažni Fejzbuk profil i koristio ga za uvrede i prozivanje drugih, razrešenja, čini se, nije bilo. „Razredni starešina je na pitanje za pomoć mom ocu odgovorila: ’Pa šta ćeš, šta da radimo,’“ ogorčeno je nastavio Andrija. „Pokazala je nemoć i nezainteresovanost da pomogne zlostavljanom detetu.“

Koliko god stravična bila, Andrijina priča nije izolovani slučaj. Štaviše, on je tek jedna u nizu osoba koja je tokom adolescencije prošla kroz lakše i teže oblike vršnjačkog nasilja – fenomena sve više zastupljenog, ne samo u svetu, već i na našem vlastitom pragu. To je pojava koja je uvek postojala i koja će, proizilazeći iz raznih životnih problema, frustracija i drugih složenih uzroka koje utiču i na počinioce i na žrtve, uvek postojati u društvu koje bira da pred njim zatvara oči.

Ovaj duboko ukorenjeni problem, neretko obeležen etiketom tabu teme o kojoj se radije ćuti nego što se za nju pronalaze rešenja, do šire javnosti dolazi jedino u vidu medijskog senzacionalizma, stvarajući tako nemogućnost okoline da u potpunosti shvati sve njegove kompleksnosti. Dok, s jedne strane, imamo tabloidno i neobjektivno izveštavanje, zaslužno za sve veći gubitak poverenja u institucije, s druge strane čekaju nas nadležni organi, pa čak i pojedinačni prosvetni radnici, psiholozi i roditelji, koji nisu dovoljno edukovani i ne znaju kako adekvatno da reaguju u ovakvim situacijama. 

„Ljudi često ne razumeju šta se dešava kada je u pitanju vršnjačko nasilje,“ objasnio je Ljubišia Jovanović, psiholog, pomoćnik u centru za zaštitu odojčadi, dece i omladine Zvečanska i predavač na Fakultetu za medije i komunikacije. „Ono je vrlo složen proces i dešava se kada neka osoba sa većom količinom moći drugoj, slabijoj osobi sličnih godina nanosi određenu štetu – telesnu ili psihičku. Zbunjujuće je i to što je nekada izmešano. Moć ne proizilazi samo iz fizičke snage, već iz nametanja autoriteta i straha, a oni koji su nekada negde drugde bili žrtve, neretko osećaju pravo da kinje druge zato što su i oni tako prošli.“

Uz mentalitet parole „kada je to rađeno meni, imam i ja pravo da to radim drugima,“ vršnjačko nasilje bilo kog tipa ima tendenciju da lako postane zatvoreni krug – pogotovo ako se ni prema žrtvama ni prema počiniocima ne pristupa na pravi način. „Odrasli ne znaju uvek šta da urade, pogotovo kada je njihovo dete u pitanju,“ dodaje Jovanović. „Međutim, važno je pre svega da se reaguje odmah, da se nasilničko ponašanje jasno imenuje, da se naznači kako ono nije u redu i da se za njega posle četrnaeste godine krivično odgovara. Isto tako, moraju da se smisle i određene konsekvence za osobe koje nemaju dovoljno godina da krivično odgovaraju, jer iako smo nekada zakonski nemoćni, postoje i druge vrste odgovornosti na koje se može apelovati – tu su i ljudska, emotivna i etička odgovornost.“

Kada je u pitanju rad sa žrtvama, postoji posebna procedura koju treba uzeti u obzir. Deca koja su najčešće mete, upravo su ona deca koja su odbačena i neprihvaćena u svom identitetu ili kinjena upravo zbog toga što poseduju neke karakteristike za koje nisu odgovorni. Bilo da je u pitanju pripadništvo nekoj etničkoj skupini, seksualnoj manjini, smetnje u razvoju, psihičke ili fizičke teškoće, čudno ponašanje ili nešto drugo, činjenica da poseduju neku osobinu koja privlači zlostavljače znači da im je potrebna dodatna zaštita i podrška koju nisu uvek u stanju sami da stvore.

 „U petom razredu sam dobila ozbiljnu groznicu i tada smo saznali da imam dečji oblik dijabetesa,“ rekla je Ana Mirković, učenica Gimnazije koja je tokom viših razreda osnovne škole prošla kroz različite vrste zlostavljanja. Dok su druga deca gledala na sat kada im počinje omiljeni film na televiziji, Ana je gledala kada treba da jede ili popije lek, zbog čega je krenuo period teškog vršnjačkog nasilja koji je godinama trajao.

„Doživljavala sam da neko dođe i uhvati me za stomak pa se ’šali’ sa mnom da će mi istopiti to salo jer mu treba za slavsko pečenje,“ prepričala je ova sedamnaestogodišnja devojka, navodeći i brojne slične incidente sa kojim se iz dana u dan susretala. „Tada sam upala u vrzino kolo, jer se vršnjačko nasilje preplitalo sa uvredama koje sam od doktora i porodice dobijala na račun svog tela. Kada sam prestala da koristim lekove, bilo mi je drago, ali sam bila i zbunjena jer su me upravo oni držali smirenom. Počela sam da dobijam napade panike.“

Dok su roditelji zagovarali miran pritup, verujući u dečiju nevinost i ideju da su svi oni ipak dobri drugari iz odeljenja koji se mnogo vole, školska psihološkinja je umesto pružanja pomoći još više odmagala. Prebacivši krivicu sa počinioca, Ani je sugerisala da sama snosi odgovornost za ono kroz šta prolazi, načinivši tako kapitalnu grešku kada je reč o tome kako osobe sa autoritetom treba da se postave u ovakvim okolnostima.

„Daleko od toga da su mladi koji kroz to prolaze neka obeležena dece koja su rođene žrtve,“ govori Ljubiša Jovanović. „Ali kada pričamo o takozvanoj ’slabosti’ koju često poseduju, moramo shvatiti da je pre svega potrebno da ih upravo u njoj ojačamo i vratimo im izgubljenu kontrolu nad sopstvenim životom, pored toga što istovremeno moramo i da intervenišemo prema nasilnicma.“

Deca koja trpe maltretiranje brzo razviju osećaj da su manje vredna. Ona potpuno gube samopouzdanje i svet za njih postaje nepouzdano mesto u kojem nikome ne mogu da veruju. „Žrtva gubi sigurnost u to u koga može imati poverenje i gubi poverenje uopšte – pogotovo u vrsnjake“, upozorava Jovanović. „To posle može imati dramatične posledice po sva njegova prijateljstva, partnerske i roditeljske relacije, školovanje i karijeru. Može da razvije hroničnu uznemirenost, kao i određene simptome psihičke i psihosomatske bolesti.“

Upravo ovo se desilo i Andriji i Ani. „Postao sam zatvoreniji, iako sam i pre bio veoma zatvorena osoba,“ rekao je Andrija. „Nikada se nisam rukovao, grlio ili ljubio sa bilo kime kada se pozdravljam. Moralo je da prođe baš dugo vremena sa nekom osobom da bih im bar pružio ruku. Ranije sam verovao apsolutno svakome, a sada više nikome. To se nije promenilo.“

Nisu, pak, jedine posledice one koje se javljaju o odnosu sa okolinom. „Prvo mi je sve to stvorilo veliku mržnju prema sopstvenom telu,“ ispričala je Ana. „Toliko da sam ga se stidela što uopšte postoji. Dugo, nisam smela da se pogledam u ogledalo jer kad god bih videla svoj odraz, gadila bih se samoj sebi. Čak sam zabranjivala ljudima da na bilo koji način dodiruju. Počela sam da budem radoholičar i perfekcionistkinja da bi ljudi obraćali više pažnje na moje uspehe, nagrade i postignuća nego na moju glavnu ’manu’ – moje telo.“

Traume razvijene na ovakav način nešto su sa čim se žrtve nose čitavog života. Čak i posle godina rada, ove posledice tinjaju ispod površine, poput ožiljaka nakon neke fizičke povrede – uvek prisutni i spremni da se pojave onda kada se najmanje nadamo. „Oporavak nikad nije potpun,“ smatra Jovanović, „ali je važno da se posle ovakvog iskustva ponovo okrenemo ka životu, da ono na nas više ne utiče toliko drastično. Nekad je psihoterapija rešenje, ali oporavak od traume ne podrazumeva samo to. On podrazumeva da nas neko prihvati. Bez stvaranja mreže podrške bliskih ljudi – bilo da su to porodica, partner, kolege na poslu – bez njihovog prihvatanja, ne možemo ponovo vratiti veru u ljude.“

Jasno ustanovljene granice, izgradnja poverenja i produktivan rad sa onima koji trpe nasilje, kao i sa onima koji imaju potrebu da ga nanose, od ključne su važnosti kako bi se vršnjačko maltretiranje smanjilo, ako ne i saseklo u korenu. Na nivou pojedinca, ovo znači da se o njemu mora otvoreno i preventivno govoriti. Mora se ustanoviti da takvo ponašanje nije u redu i da za njega postoje određene konsekvence, ali i da one ne podrazumevaju isključivo kažnjavanje.

„Ne krivim ja nasilnike,“ rekao je Sava Vuković, student koji je tokom odrastanja, kao i Andrija i Ana, i sam prošao kroz različite forme ovog fenomena. „Ali treba da shvatimo da je probljem dublji, da smo zapravo konstantno u nasilju. Koren problema je neobrazovanost.“

Sa ovime se slaže i Ljubiša Jovanović. „Važno je da se radi i sa počiniocima,“ tvrdi ovaj psiholog. „Žrtva mora da se ojača i zlostavljanje mora jasno da se imenuje, ali moramo da radimo i sa počiniocima i na njihovim problemima. Fokus treba da bude na edukaciji i savetovanju, a ne samo na tome šta su uradili. Ako ne okaju grehe, oni imaju dve solucije – ili da se celog života osećaju krivim i padnu u depresiju ili da kažu ’pa šta ima veze’ i da postanu još gori.“

U svemu tome, odnos zajednice jako je bitan, te je i ona ta koja mora da se obrazuje. Iako se institucije poput škola, psiholoških i pedagoških službi, policije i Centra za socijalni rad moraju čvršće i temeljnije angažovati da bi se ovaj problem smanjio, roditelji, a sa njima i celokupna šira javnost, moraju pre svega da razumeju da postoje različiti oblici zlostavljanja. Vršnjačko nasilje skupina je sijaseta problema i životnih priča i među žrtvama i među počiniocima, ali adekvatnih i produktivnih načinina da se na njega reaguje, ne samo da ima, već se oni efikasno mogu i primeniti.

 „Moj savet za mlade koji trenutno prolaze kroz slične stvari,“ rekao je Sava, „jeste da se okrenu sebi i svojim bližnjima. Ja sam se okrenuo prijateljima i knjigama. Čitao sam i čitao. Shvatio sam i razumeo sam odakle dolazi nasilje i gde ono počinje. Koliko god da mi je u nekim trenucima bilo teško, govorio sam sebi da će proći. I zaista je prošlo. Nasilnik može da vam naudi, ali ne može da vam uzme veru i snagu jer one dolaze od vas. Naravno, to ne znači okretati glavu, nego proceniti situaciju, videti koje su vam opcije i onda delovati.“

Prijavite nasilje, pričajte o njemu i bavite se onima koji nanose bol drugima isto koliko i onima koji se od njega oporavljaju. Za kolektivne probleme postoje jedino kolektivna rešenja – ali ona uvek počinju od pojedinca.

Autorka: Olivera Mitić

Fotografija: Mary Long/Shutterstock

Sharing is caring!