Zašto ne čitamo žene?
24. oktobar 2025.
N: Pisati kao žena: Glasovi koji su (pre)dugo bili utišavani TXT: U svom eseju Sopstvena soba, Virdžinija Vulf je još 1929. godine rekla ono što se i danas može ponavljati kao činjenica: ,,Žena mora da ima novac i sopstvenu sobu ako želi da piše”. Nije govorila o sobi samo kao o fizičkom prostoru, već o simboličkom prostoru, prostoru prava i prilike. Vulf je poticala iz bogate viktorijanske porodice, bila je školovana i finansijski obezbijeđena, podsticana da čita i piše. Ali, znala je da je to bila privilegija rijetkih žena njenog vremena, a kamoli žena koje su živjele vjekovima ranije. Nijesu sve imale pravo na obrazovanje, na biblioteku, na osamu, svoj sto i tišinu. Mnoge nijesu imale pravo čak ni na vlastiti rukopis.
Žene su oduvijek pisale, pa i kada im to nije bilo dozvoljeno. Stvarale su potajno, pod muškim pseudonimima ili anonimno. Pisale su pisma, dnevnike, eseje, pjesme i romane, ali su rijetko bile priznate kao autorke. Prisjetimo se sestara Bronte koje su prvobitno objavljivale pod muškim imenima Kurer, Elis i Akton Bel, jer su znale da bi ih u suprotnom književni svijet odbacio. Ili Meri En Evans koja je postala Džordž Eliot da bi bila ozbiljno shvaćena. U 19. vijeku u Francuskoj, kada je važio Napoleonov zakon koji je muževima davao neograničenu vlast nad suprugama, kada žena nije imala pravo na sopstvenu imovinu ili na razvod, Aurora Dupin pisala je kao Žorž Sand. Slično je i sa Marijom Jurić Zagorkom, autorkom serijala o Gričkoj Vještici, koja je prva svoja djela pisala anonimno ili pod inicijalima, jer je kao žena nailazila na otpor prema svom stvaralaštvu. Danas znamo da su neka od najranijih književnih ostvarenja potekla iz ženskih pera – poput Priče o Gendžiju, japanskog klasika iz 11. vijeka, koji je napisala Murasaki Šikibu, dvorska dama iz perioda Hejan u Japanu. Prema mnogim književnim teoretičarima, upravo se ovaj roman može smatrati prvim romanom na svijetu.
Zato kada neko danas olako, bilo naivno ili cinično, izjavi da “žene u prošlosti nijesu dovoljno dobro pisale i da je to uvijek bila muška stvar” znajte da taj ne razumije i ne poznaje istoriju. Znajte i da ta tvrdnja nije nova i nije bez istorijskog konteksta. Ona previđa jedno: da pisanje, kao i čitanje nijesu stvar prirodne nadarenosti, već, od pamtivijeka, pitanje društvenog, političkog i ekonomski uslovljeng statusa. Ako je istina da su muškarci češće objavljivali, bili prisutniji u kanonu i citiraniji, to nije rezultat njihove “genijalnosti“, već privilegije.
Nijesu sve te žene bile nepoznate zato što nijesu bile dobre, pa im nije vrijedjelo znati imena, već zato što svijet nije bio spreman da ženu vidi kao autoritet u
upotrebi jezika. Zaboravljene, potisnute, arhivirane bez poglavlja u istoriji književnosti, njihova djela često nijesu ni uvrštavana u kanon. Patrijarhalni obrasci vjekovima određuju ko piše, ko može biti objavljen i ko je čitan. Najčešće su to bili muškarci, jer su to bili glasovi koje je književni kanon proglašavao vrijednim. Kanon, ta teška, mitološka riječ, oblikovao je našu predstavu o književnoj vrijednosti, često ne uzimajući u obzir ni klasnu, ni rodnu dinamiku moći. Oblikovan je kao zatvoren krug: urednici, izdavači, kritičari i profesori – birali su djela koja će se čitati, proučavati i uzdizati. Tako se oblikovao jedan zatvoreni sistem moći koji nije priznavao ženska iskustva i glasove.
Ni danas nije mnogo drugačije. Književni programi u školama prepuni su Dostojevskog, Kafke, Selimovića, Andrića, ali ne i Džejn Ostin, Dubravke Ugrešić, Rumene Bužarovske ili Bisere Alikadić. Obrazovni sistem još u nedovoljnoj mjeri uči djecu da cijene glasove žena. I to ne samo kod nas. Istraživanja pokazuju da većina srednjoškolskih kurikuluma širom svijeta ipak favorizuju autore, čime se djevojčicama šalje poruka da je književnost, ona ozbiljna, i dalje muška stvar. One i dalje odrastaju čitajući mahom o ratovima i junacima, ali rijetko o porođajima, porodičnom nasilju, traumama. Na Balkanu se u školama najčešće uči o ženama iz književnosti kroz pjesme poput Santa Maria della Salute ili likove poput Sofke iz Nečiste krvi, Koštane, Anike, Katice i Đul Marike, junakinja koje su često prikazane kao tragične, zavodljive ili „grješne“ ili kroz djela spisateljica kao što je Desanka Maksimović, koja se najčešće spominje zbog rodoljubivih pjesama, poput Krvave bajke, čime se njihovo stvaralaštvo svodi na ulogu kulturnih majki nacije.
Ove žene nijesu birane zato što predstavljaju raznolikost ženskog iskustva, već zato što su u službi narativa o tradiciji, poroku ili kazni. One potvrđuju uske okvire unutar kojih se ženama dozvoljava da postoje u kanonu kao mučenice, heroine ili zbog određenih moralnih pouka, a rijetko kao složene autorke sa sopstvenim pogledima na svijet. Ove žene nijesu subjekti, već simboli, nositeljke poruka o časti, grijehu ili nacionalnom identitetu, zbog čega se slabo otvara prostor za kompleksnije i savremenije ženske perspektive u književnosti. U tekstu The feminine voice in classical literature autorka Eva Marfi ističe kako su i u antičkoj književnosti ženski glasovi bili prisutni, ali marginalizovani. Bilo im je dozvoljeno da budu teme književnih djela, da budu muze, ali ne i pjesnikinje.
Neravnopravnost u književnosti, kako u stvaranju tako i u recepciji, nije samo stvar prošlosti. To je nešto što oblikuje i savremenu književnu scenu. U članku When Women Write Women autorka Izabel Mašado naglašava važnost ženske
autorefleksije i borbe za autentične prikaze ženskog iskustva. Autorke koje pišu o ženama čine to drugačije od svojih kolega – žene nijesu idealizovani objekti muške želje, već kompleksna bića sa emocijama, manama, ambicijama. Upravo tu leži subverzivna moć ženske književnosti: u dekonstrukciji pogleda koji je stoljećima bio isključivo muški.
U naučnom radu Reflecting the Male Gaze: Quantifying Female Objectification in 19th and 20th Century Novels četiri autorke, Kešin Luo, Jue Mao, Bej Džang i Sofi Hao pisale su o tome na koji su način ženski likovi u 19. i 20. vijeku objektivizovani. Brojeći njihova pojavljivanja, opise koji ih prate, fokuse rečenica, utvrdile su kako muškarci o ženama pišu kao o ukrasima, a ne živim bićima.
Činjenica, koju iznova dokazuju statistička istraživanja (Pew Research Center, Harvard Review & Literary Hub, Cultural Analytics Lab, …), da muškarci, i pisci i čitaoci, rijetko čitaju knjige koje su napisale spisateljice otkriva i duboko ukorijenjenu rodnu pristrasnost u čitalačkoj kulturi, gdje se pisanje žena i dalje često percipira kao neuniverzalno, manje ozbiljno ili suviše “emocionalno“ za opštu publiku.
Bilo bi opasno ignorisati i to kako i kapitalizam, kao društveni i ekonomski sistem, oblikuje položaj žena u književnosti, kako kao autorki, tako i kao likova i čitateljki.
Tržišna logika, zasnovana na profitu i masovnoj potrošnji, često favorizuje djela i autore koji garantuju veću prodaju, što najčešće znači održavanje ustaljenih rodnih normi i ukusa. Žene su tako često svrstane u tzv. “ženske“ žanrove, poput čiklita, erotike ili memoara, čime se ograničava njihova vidljivost i prihvatanje u širim književnim krugovima. Djela onih koje pišu nešto drugačije često budu objavljena u malim, nezavisnim izdavačkim kućama, pa je time ograničena i javna pažnja koju ta djela mogu da dobiju.
Kapitalizam, međutim, prepoznaje žene kao važnu ciljnu grupu čitateljki, budući da brojna istraživanja pokazuju i da žene više čitaju od muškaraca, ali to čini na način da njihova čitalačka iskustva usmjerava kroz rodne stereotipe koji oblikuju ponudu knjiga i tematiku.
„Kanon je konvencija“, piše Ilejn Šoulter u eseju Toward a Feminist Poetics, ,,a konvencije se uvijek mogu preispitati”.
I šta onda ostaje? Ostaje da prestanemo da kanon posmatramo kao nešto nepromjenljivo i savršeno i da počnemo da ga preispitujemo.
U skloput teksta objavljen je i Instagram karusel post o ovoj temi u saradnji sa influenserkom i mentorkom na Letnjem kampu u Mojkovcu, Nikolinom Pavićević (Kriciki). Post je moguće videti OVDE.
Autorke teksta i posta: Sumeja Mehmedović (Bosna i Hercegovina) i Andrea Perišić (Crna Gora).